Košarkaška karijera Dragana Milosavljevića je bila sve, samo ne obična. Osvojio je mnoge trofeje, nosio je dres reprezentacije Srbije, ali i imao velikih problema sa povredama. Ipak, kao i većina igrača koja lako prirastu srcu navijača, vraćao se jači i nikada nije odustajao. Kao što kaže poznata rečenica: „Nije bitno koliko puta padneš, već koliko puta padneš i ustaneš nakon toga.“ A on je uvijek ustajao. Ovo je priča o velikom radniku, ali i priča o istrajnosti i velikoj ljubavi prema košarci. Jedna od Duletovih ruža koja je procvjetala. Uvijek je igrao sa „krvavim koljenima“, u svakom smislu te konstrukcije. Kao timski igrač je uvijek bio poseban, a to je najbolje opisao njegov košarkaški mentor Duško Vujošević: „Kada saigrač pogriješi, ne treba drugi igrač da ga kudi ili kritikuje, već treba da se vrati u odbranu i brani koš kao da je on izgubio loptu. E tada se pali mašina.“ Tako je uvijek igrao, a i još uvijek igra, popularni Gagi. Dragan Milosavljević razgovarao je sa nama o svom košarkaškom putu, povredama, Duletu i još mnogo toga.
“Do osmog razreda sam trenirao fudbal, ali sam onda komšinici slomio prozor loptom. Komšinica je zvala majku, pa je ona došla ljuta kući i zabranila mi fudbal. Nakon toga, drug iz odjeljenja je krenuo da trenira košarku i sa njim sam otišao na prvi trening. To treniranje fudbala mi je dosta pomoglo, a najviše u samoj koordinaciji na terenu. Trener me je više puta pitao da li sam trenirao košarku, jer je vidio da sam bio spretniji i brži od drugih. Njemu je to bilo zanimljivo i dobijao sam dosta prostora za igru, iako nikada nisam trenirao košarku. Zahvalan sam svom treneru Bratislavu Kneževiću koji mi je mnogo pomogao na tom početku moje karijere. On je moj trener iz Kruševca i sa njim sam mnogo napredovao. Bio je sjajan pedagog i trener, a najprije je pružao tu sigurnost koja je značajna mladim igračima i preko njega samo zavolio košarku. Tako da, da nije bilo komšinice i prozora, vjerovatno ne bih ni počeo trenirati košarku”, rekao je bivši reprezentativac Srbije.
Pričao je i o svom rodnom Kruševcu, odnosno Napretku iz Kruševca koji mu je pružio seniorske minute u tom periodu i pripremio ga za naredne korake u karijeri.
“Dok sam bio u mlađim kategorijama, košarka mi je više bila druženje i igra. Dosta društva imam iz toga perioda i sa tim ljudima sam i danas u kontaktu. Kada sam ušao u prvi tim Napretka, tada sam krenuo već ozbiljnije da shvatam košarku. Napredak je tada igrao Prvu ligu Srbije koja je bila veoma jaka i meni je mnogo značilo da kao mladi igrač dobijam dobre minute. Kada sam dobio poziv za pripreme U-19 reprezentacije Srbije, tada sam se još više uozbiljio i shvatio sve to na vrlo profesionalan način”, rekao je Milosavljević.
Progovorio je i o prvom susretu sa ABA ligom, odnosno tadašnjom jadranskom ligom, gdje je nosio dres Radničkog iz Kragujevca i igrao za legendarnog Mutu Nikolića.
“Odlazak u Radnički je bio ogroman stepenik za mene, sa 18-19 godina sam imao priliku da se pokažem na velikoj sceni. Meni je puno pomoglo što sam imao trenera koji je bio idealan za mene, Mutu Nikolića koji je davao šansu mladim igračima. Imao sam prije Radničkog ponudu Partizana i Hemofarma, ali sam sa mojim agentom Miškom Ražnatovićem odlučio da je bolje za mene da odem u Kragujevac. Ispalo je kao pravi potez i dobijao sam praktično po 30 minuta po meču i to sve u ABA ligi. Muta je uvijek volio mlade igrače i baš je preko Radničkog dao veliki broj reprezentativaca”, istakao je bek Igokee.
Prvi susret sa reprezentacijom je imao na pripremama za Evropsko prvenstvo koje se igralo 2010. godine u Turskoj.
“Na kraju sezone sam dobio poziv reprezentacije kod Dude Ivkovića. Prvi susret sa tim igračima mi je bilo kao odlazak u Diznilend. Odjednom treniram sa Krstićem koji je igrao u NBA, Teodosićem i svima ostalima. Prvo nisam vjerovao da sam tu, ali mi je mnogo značilo što sam bio dio tog okupljanja. Pokupio sam dosta od Dude i mnogo sazrio za to jedno ljeto. Otpao sam kao trinaesti sa spiska, ali sam išao srećan kući što sam uopšte bio dio te priče”, istakao je bivši kapiten Partizana.
Sa tog okupljanja se prisjetio i Dušana Dude Ivkovića koji mu je prvi pružio šansu da obuče nacionalni dres.
“Duda je bio autoritet, on kada se pojavi svi smo stajali mirno. Bio je sjajna pojava i imali smo to strahopoštovanje prema njemu. Sa druge strane, bio je nevjerovatan trener i čovjek. Volio je dobru atmosferu, pa nas je vodio na ručkove i imao nevjerovatan trenerski osjećaj koji je značajan za ekipu. Bio je jedan od najvećih trenera i kompletno okupljanje reprezentacije sa njim je bilo jedno jako lijepo iskustvo”, podsjetio se Milosavljević.
Poslije Radničkog odlazi u Partizan i dobija šansu na najvišem nivou evropske košarke. Partizan je te sezone napustio Duško Vujošević, a njega je zamijenio njegov pomoćnik Vlade Jovanović.
“Prva sezona je bila jako teška, teška i za Vladu Jovanovića. On je preuzeo ekipu od Duleta i ni njemu nije bilo lako. Pružio mi je ogromnu priliku, naravno, treniralo se 10 sati dnevno, ali ta sezona je bila jako teška. Onda, prvi susret sa Evroligom koja je 10 stepenica viši nivo od bilo čega sa čim sam se susreo. Bilo je loših i dobrih utakmica, ali sam izdržao i to je bila dobra škola za mene. Dosta su mi pomogli Pera Božić i Dule Kecman, oni su uvijek bili tu za mlade igrače i znali su kako da drže svlačionicu. Bio sam i cimer sa Perom Božićem, on je jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao kroz košarku i imali smo sreću što su njih dvojica bili tu”, kazao je Kruševljanin.
Prisjetio se i prvog susreta sa Duškom Vujoševićem, koji se nakon dvije sezone vratio u Partizan.
“Dule mi je pred početak lige rekao da sam dobro trenirao i da sam uspio da preokrenem navijače na svoju stranu, pošto nije sve išlo tako sjajno na početku. Rekao je da mu se dopao moj karakter i da mu je drago što sam ostao. Ekipa je bila veoma talentovana, ali sam uspio da se izborim za minutažu. Osvojili smo dva trofeja sa mladom ekipom i sigurno mi je to omiljena sezona u karijeri. Imali smo odličnu hemiju u ekipi i držali smo se zajedno, izlazili zajedno i sigurno najbolja atmosfera u svlačionici i najljepša sezona u karijeri”, istakao je popularni Gagi.
Prisjetio se i raznih anegdota sa Duletom, ali i teškog rada i treniranja koji su mu mnogo značili u karijeri.
“Imali smo određena mjesta gdje smo izlazili, ta neka mjesta gdje nas ni Dule nije mogao naći, ali je uglavnom sva mjesta znao. Volio je kontrolu i bio je u pravu. Mladi igrači mogu vrlo lako da zalutaju u Beogradu, ne mora to biti nešto drastično, ali dovoljno je da poslije treninga ne ide kući da odmara i često neće biti koncentrisan na trening naveče. Mislim da nam je dosta pomogao što se tiče košarke i što se tiče života i hvala mu na tome. Poslije treninga smo imali po 10 trojki da pogodimo iz dijamanta, pa ako to brzo ubacimo, onda nas Dule samo prebaci na drugu stranu. Šutirali smo preko metle, sa stolice, se jednim zatvorenim okom i slično. Svi smo imali različite zadatke i dosta smo vremenom napredovali. Kada ostanemo duže, onda nam samo donese kroasan i sok i nastavimo šutirati. Treniralo se puno, ali je on imao harizmu i znao je da te kupi i da ti proda priču.
Davao nam je knjige da čitamo, ja sam dobio knjigu “Sahranite mi srce pored ranjenog koljena”. Nisam nešto previše volio da čitam, pa mi je onda krenuo preporučivati filmove. Uvijek je davao te filmove da se gledaju sa nekim razlogom, a onda smo poslije pričali o filmu. Meni je uvijek govorio da mi je upala dlaka u knjigu kada sam bio mali, ali sam ga kasnije uvijek zvao za savjet za knjigu.
Prošle godine sam htio da kupim knjigu da čitam dok putujem sa ekipom, pa sam Duleta zovnuo. Onda je tražio da priča sa prodavačicom, sa kojom je vjerovatno dva sata pričao. Poslije toga mi je ona začuđena dala knjigu. Kada sada razmišljam o tome, sa Duletom je zaista bilo dosta anegdota. On je znao da izbalansira težak rad i da napravi dobru atmosferu u ekipi”, naglasio je Milosavljević.
Osvrnuo se i na trenutak kada je postao kapiten “crno-bijelih” kada je kapitensku traku preuzeo od Vladimira Lučića.
“To je bio nevjerovatan osjećaj, imao je određenu težinu i obavezu. Mislim da sam se snašao u toj ulozi, uvijek sam gledao da budem tu za svakoga. Nisam bio naročito pričljiv, ali sam uvijek kroz primjer pokušavao, odnosno na terenu, da steknem autoritet. Uvijek sam više volio da neko vodi svlačionicu primjerom nego pričom. Imao sam poštovanje od igrača i nisam imao nikada problem ni sa jednim igračem”, istakao je bivši kapiten Partizana.
Poslije Partizana ostvario je prvi inostrani angažman i pojačao je ekipu berlinske Albe. Tamo je osvojio kup Njemačke, a u finalu su pobijedili ekipu Bajerna. Milosavljević je postigao flouter na 6 sekundi do kraja i osigurao trofej svom timu.
“Tamo me je dočekao Saša Obradović koji je sjajan čovjek i trener. Bio je veoma zahtjevan, ali nakon nekog vremena shvatiš da dosta napreduješ sa njim. Vrlo brzo sam dobio veliku minutažu i na kraju sezone sam bio bolji igrač nego kada sam došao. Sale ima taj stav, ali njegov cilj je uvijek bio da pomogne svakom igraču i to je na kraju sezone i najbitnije. Imali smo odličan odnos i sa njim smo čak osvojili kup protiv Bajerna. Bilo mi je sjajno u Albi, tu su bili i Kikanović, Lončar, pa rukometaši Nenadići i u Berlinu smo imali taj mali “balkan klub”. Druge sezone nam je trener bio Turčin Ahmet Čaki, koji je bio pomoćnik Dudi u Efesu i dosta je od njega stvari pokupio. Sve u svemu, imao sam mnogo lijepih uspomena iz Berlina”, rekao je Gagi.
Nakon epizode u Njemačkoj odlazi u Unikahu i samim tim se vraća u Evroligu.
“Imao sam ponudu da ostanem u Albi, ali sam se ipak odlučio za odlazak u Španiju. Aklimatizacija u Unikahi je bila jako teška. Sve je bilo drugačije. U prvih nekoliko mjeseci mi je bilo veoma teško i razmišljao sam da idem negdje drugo. Trener Plaza je bio veoma specifičan trener, ima svoj plan i drži se toga. Može se desiti da igraš odličnu utakmicu, ali ukoliko je on isplanirao da će taj igrač odigrati 10 minuta danas, on će odigrati 10. Kada sam došao tamo, pomjerio me je na trojku. Tu su već igrali Vačinski i Dijez, on nas je pozvao jedan dan i rekao da ne možemo svi da igramo. Rasporedio nam je minute i ja se nisam lako snašao u tome. Na kraju sezone su smijenili Plazu i vjerovatno ne bih ostao u klubu da on nije otpušten, jednostavno se nismo poklopili.
Poslije njega je došao Kasimiro, na početku smo se svađali, ali kasnije smo imali odličnu saradnju. On je takav tip, energičan, voli da vidi karakter i poslije nekoliko mjeseci je sve kliknulo. Pod njim sam igrao dobro i zaradio novi dvogodišnji ugovor na kraju sezone”, istakao je Milosavljević.
Kroz svoju karijeru je uvijek važio za odličnog defanzivca. Nerijetko je čuvao najbolje igrače, kao i plejmejkere protivničke ekipe.
“Najlakše mi je bilo da čuvam niske i brze plejmejkere, uvijek su im se svi udaljavali da ih ne pretrče, a ja sam im prilazio bliže i odsjecao im tu brzinu. Zato su me često stavljali na plejmejkere, da ih “davim” 40 minuta. Teži su bili oni spori igrači koji znaju košarku, misliš da si tu, ali oni ipak pronađu put do koša. Takav tip igrača je bio Kruno Simon, sporiji igrač, ali dolazi do koša.
Možda najteži igrač za čuvanje mi je bio Kit Lengford, znaš da ga ne smiješ pustiti na lijevu stranu, ali on opet ode lijevo. Teško je bilo čuvati Džejsija Kerola, on se nije gasio, ako ja dam koš na jednoj strani, on me je već na drugoj kaznio trojkom. Bilo je tu dosta igrača, Navaro, Rudi Fernandez, jednostavno se osjećaš nemoćno protiv njih”, naglasio je kapiten Igokee.
Milosavljević je zaigrao na dva Evropska prvenstva za reprezentaciju Srbije. Prvo je bilo 2015. a drugo 2017. godine. Na prvom prvenstvu je Srbija bila četvrta, dok je 2017. osvojila srebro nakon poraza u finalu od Slovenije. Bivši kapiten Partizana je u tim takmičenjima imao važne defanzivne zadatke. Reprezentaciju je na oba prvenstva sa klupe predvodio Aleksandar Saša Đorđević.
“Kod Dude i kod Saleta je bila disciplina, ali kod Dude se to malo više isticalo. Sale je bio dosta opušteniji, bio je šmeker i na taj način je i vodio utakmice. On je bio nevjerovatan motivator i mogao nas je ubijediti da možemo da pobijedimo bilo koga. Imao je sjajnu energiju i bio je veliki pobjednik. Prvi put sam se susreo sa takvim tipom trenera koji je mnogo više naklonjen motivaciji, nego taktici i ulaženju u detalje. Znao je da probudi inat i karakter u nama, te smo na taj način i igrali”, istakao je Gagi.
Bivši kapiten Partizana je u karijeri dva puta kidao ligamente koljena. Prvo je u Partizanu na meču protiv Makabija pokidao ligamente desnog koljena 2014. godine, pa je morao da odsustvuje 10 mjeseci. Ligamente lijevog koljena je povrijedio 2019. godine na meču sa Turskom.
“Bilo je dosta teško, obe povrede su došle u trenucima kada sam išao nekom uzlaznom putanjom. Pogotovo ta u Partizanu, ta sezona mi je bila možda i najbolja u karijeri. Imao sam 23 godine, dosta sam igrao, imao sam dobru statistiku u Evroligi i onda sam morao da se oporavljam 10 mjeseci. Prvo sam operisao koljeno, pa sam onda morao da idem ponovo da čistim koljeno i to je bio jako težak oporavak. Kada sam se vratio to nije bilo isto, nije bila ista agilnost. Bio je veliki period prilagođavanja. Imao sam blokadu, prvih mjesec-dva nisam ulazio u reket. Izbjegavao sam svaki mogući kontakt, međutim to vremenom prođe.
Kada se desila druga povreda, mislim da sam bio u najboljoj formi do tada. Dobio sam konačno veću ulogu u reprezentaciji i imao sam veliko povjerenje Saleta u tom trenutku. Onda je došla ta povreda koja me je odvojila dvije godine od košarke i u tom periodu sam imao 3 operacije. U Malagi sam raskinuo ugovor zbog toga, nisam uradio niti jedan trening u 18 mjeseci. Sjećam se kada je bila korona da nisam mogao da idem na terapije, budio sam se kući sa natečenim koljenima, bilo je veoma teško.
Doktori su mi govorili da je možda vrijeme da prekinem sa košarkom, ali sam ja otišao u Megu i tamo trenirao sa Markom Sekulićem. On mi je dosta pomogao, sjajan je tip sa puno energije. Uspio sam da se vratim i odigram završnicu KLS-a i sada sam u stvarno dobrom stanju”, naglasio je bivši reprezentativac.
Osvrnuo se i na to da su navijači Partizana htjeli da se on vrati u klub, te da li je bilo momenata kada se to moglo ostvariti.
“Kada sam završio sa Unikahom, zvao me je predsjednik Partizana da se vratim u klub. Zvao me je i Miško i rekao da je najbolje da odem prvo u Megu. Ja sam rekao tada da nisam spreman da se vratim, da nisam trenirao već 18 mjeseci. Ipak, mislim da su me pogrešno shvatili u Partizanu, možda je bio taj splet okolnosti gdje smo sa Megom izbacili Partizan u polufinalu KLS-a i gdje sam ja vrlo dobro odigrao. Rekao sam da nisam spreman, nisam želio da dođem u Partizan bez nijednog treninga za 18 mjeseci. Stvarno, kada sam i igrao u toj seriji protiv Partizana, nisam bio u najboljoj formi.
Neko vrijeme je stala ta priča sa Partizanom, tada sam imao želju da se vratim, ali me poslije nisu htjeli. Onda je došao Željko i nije više bilo poziva”, istakao je Kruševljanin.
Kapiten Igokee je istakao da je u dobroj formi i da ne razmišlja o kraju karijere.
“Ostajem u Igokei, produžio sam ugovor na sljedeću sezonu. Od kada sam došao ovde, idem godinu za godinu i tako potpisujem ugovore, pa ćemo vidjeti dokle ću moći da se “kotrljam”.
Nakon završetka karijere sebe vidim u košarci, vidjećemo još u kakvoj ulozi, ali sigurno želim da ostanem u tome”, rekao je Milosavljević.
Tokom svoje karijere osvojio je dosta trofeja. Osvojio je dvije ABA lige, 4 lige Srbije i 2 Kupa Radivoja Koraća u Partizanu. U Igokei je dodao 3 lige BiH i dva Kupa BiH, a sa ekipom Albe je osvojio jedan kup Njemačke.
“Najdraži trofeji su mi bili iz sezone 2012/13. To mi je najdraža sezona i ti trofeji su mi najdraži. Naravno, pored toga i srebro sa reprezentacijom u Istanbulu. Sa jedne strane mi je to bilo jako teško, ipak smo izgubili u finalu. Imali smo u jednom trenutku dobijen meč, ali medalji se ne “gleda u zube”. To je jedina koju sam osvojio, zato mi je najdraža, uz trofej sa Partizanom”, zaključio je Dragan Milosavljević.
